Sjenima ratnih žrtava iz Pivskih Dola i Velike

Piše: Dragan Koprivica

(na godišnjicu zločina)

Dva pokolja na dva kraja, dvije tuge do beskraja: Velika i Pivska Dola – mjesta vječnog neprebola…

Divizije brojne – u jednoj namjeri da pokažu da su ljudi gori od zvijeri, i žene i starce bacahu u vatru da im svaki trag u zlom vremenu zatru…

Krvoločne, redom, „Skenderbeg“ hijene na sve pucale su, i na ljudske sjene, uz te krvopije, monstrume, dželate, „Princ Eugen“ i „Handžar“ – što po zlu se pamte…

S jednim istim zlikovačkim žarom ubijano i mlado i staro, a sa njima i stravljena djeca, za kojom i danas neko jeca…

Zlikovački kazneni odredi, svjedoci o ljudskoj i zapadnoj bijedi, ne znadoše tad za nikakve svetinje, tobož, ljudi – gori i od životinje…

Sve najveći šljam i predatori, što po Crnoj divljali su Gori, time čak se zvjerski ponosili – Dola i Veliku u crno zavili…

A danas bi takvi, od te velje muke, veličke i dolske – da operu ruke, što ostaše vječno krvlju zalivene, koja slivala se, crvena, niz stijene…

No, podaj nam danas, Ti to možeš, Bože, da nesreće više nikad se ne množe, al’, koje je svijet vazda hude sreće, bar monstruma falit’ nikada mu neće…